137. domobranska pukovnija HV Duga Resa

1. Uoči ustroja (rujan – listopad 1991.)

• Početkom rujna 1991. četničke paravojne postrojbe otvorile su minobacačku vatru s Koranskog Brijega po hrvatskim selima Bariloviću i Siči. Nakon toga je stanovništvu dugoreške općine bilo jasno što slijedi.
• Dvije su prijetnje bile neposredne: snage tzv. JNA u vojarni Logorište i neprijateljske snage na desnoj obali Korane.
• Prva crta dugoreške bojišnice nastajala je postupno, na potezu koji se protezao od Belajskih Poljica na sjeveru do Mateškog Sela na jugu.
• U listopadu 1991. srpske su snage zaustavljene na samom ulazu u Karlovac, u naselju Turanj, ali su zauzele brdo Šanac koje dominira gradom. Šanac je do kraja rata ostao njihovo najjače utvrđeno uporište, a crta se na tom bojištu nije mijenjala sve do „Oluje“.

2. Ustroj brigade (26. listopada 1991.)

• Krizni štab općine uputio je Ministarstvu obrane zamolbu za ustrojavanje vlastite postrojbe. 26. listopada 1991., odlukom i zapovijeđu Ministarstva obrane, u Dugoj Resi je ustrojena 137. brigada Hrvatske vojske — poznata i kao Dugoreška brigada. Sama je postrojba, prema kazivanju veterana, počela djelovati i ranije.
• Osnovicu je činila općinska bojna bivše Teritorijalne obrane, uz stopostotni odziv na mobilizaciju. Ljudstvo je dolazilo iz Duge Rese, Ozlja, Barilovića, Generalskog Stola, Netretića i Bosiljeva.
• Brigada je bila jedna od rijetkih s popunjenošću od 110 % — javljalo se više ljudi nego što ih je bilo pozvano.
• Sastav je bio multietničan: uz Hrvate su u njoj služili Srbi, Bošnjaci, Albanci, Slovenci te dragovoljci iz Rumunjske.
• Opreme i naoružanja nedostajalo je. Pripadnici brigade prikupljali su ga postupno — dijelom iz zauzetih skladišta JNA, dijelom samoinicijativno.

3. Proboj iz vojarne Logorište (4. – 6. studenoga 1991.)

• Kako učestala vatra iz teškog naoružanja nije uspjela slomiti moral postrojbi, posada vojarne Logorište krenula je 4. studenoga 1991. u oklopni proboj, uz potporu zrakoplovstva. Za 137. brigadu to je značilo da je ratni put praktički započela sukobom s ojačanim oklopnim bataljunom.
• Teren je bio brežuljkast i nepogodan za tenkove — mogli su se kretati samo uskim prometnicama — ali je zahvaljujući iznenađenju JNA prvoga dana napravila dubok prodor, koji sljedećega dana više nije uspjela ponoviti u istoj mjeri.
• U noći s 5. na 6. studenoga 137. brigada izvlačila je stanovništvo i vlastite vojnike iz okruženja uz Koranu, jer ih je prodor kod Malića doveo u težak položaj; potom se prestrojila i zaposjela položaje za napad. Noć je protekla mirno — hrvatske su snage poštovale prekid vatre dogovoren u Haagu, koji je Glavni stožer HV-a zapovjedio 5. studenoga.
• 6. studenoga oko 11 sati snage JNA prešle su Koranu kod Malića preko postojećeg i izgrađenog pontonskog mosta i uputile se prema Vojniću. Glavni stožer HV-a uložio je prosvjed Promatračkoj misiji EZ-a jer je šest tenkova prešlo most na Korani kod Ladvenjaka i Donjeg Velemerića, protivno sporazumu o prekidu vatre.
• Istoga su jutra vojarnu pretražile i u nju ušle 2. četa 3. bataljuna 110. brigade te Sportska četa; izvukle su dio oružja i opreme, a oko 13 sati povukle se zbog najave granatiranja. Izvlačenje se, uz velik rizik, nastavilo još danima.

Što je JNA uspjela izvući:

• 32 tenka — 21 komad T-55, devet T-34, jedan tenk za izvlačenje i jedan nosač mosta
• jedan zapovjedni oklopni transporter
• devet borbenih vozila
• oko 50 motornih vozila natovarenih opremom

Gubici

4. „Slučaj Logorište“: kome je pripala odgovornost

• Proboj je u Dugoj Resi ostavio težak dojam, a gnjev zbog razaranja i žrtava neosnovano je usmjeren na zapovjednika 137. brigade, Nedjeljka Katušina. Došlo je i do pokušaja fizičkog napada na njega, pa se 6. studenoga morao skloniti u Karlovac, a potom u Zagreb.
• Zapovjedništvo 110. brigade odgovornost je prebacilo na obrambene sastave Duge Rese, a ni zapovjednik Operativne zone Karlovac nije priznao vlastiti dio odgovornosti — štoviše, odbio je prijedlog da Katušin bude imenovan zapovjednikom brigade. Načelnik Policijske uprave karlovačke Ivan Štajduhar javno je osudio držanje Dugorešana.
• Arhivsko istraživanje pokazuje suprotno: prema zapovijedi Zapovjedništva Operativne zone Karlovac od 29. listopada 1991. Logorište je bilo u zoni odgovornosti 110. brigade, dok je 137. brigada imala zadaću braniti jugozapad i jug općine — zbog čega na osi kojom je proboj išao gotovo i nije bilo snaga. U samoj se zapovijedi vojarna uopće ne spominje, što upućuje na to da se nije držala osobitom prijetnjom.
• Da u Glavnom stožeru HV-a nisu našli potvrdu Katušinove krivnje, pokazuje i to što je ubrzo imenovan zapovjednikom 140. brigade HV-a u Jastrebarskom. Katušin je u rujnu 1992. tiskao brošuru o slučaju u 5.000 primjeraka, no ona nije izazvala očekivane reakcije. Rasprava se nastavila i poslije, a u prosincu 2010. održan je okrugli stol na kojemu je prihvaćeno da je slučaj složeniji od dotadašnjih prikaza.

Ocjena ishoda

• Osnovna zadaća hrvatskih snaga bila je zaustaviti proboj, i ta zadaća nije ispunjena. JNA je pak svoje planove ostvarila tek djelomično: nije se probila predviđenim pravcem, nije ovladala područjem oko vojarne i nije izvukla oružje i opremu u planiranom opsegu — a izvlačenje je bilo vezano uz zauzimanje Turnja, što nije uspjelo.
• 137. brigada usporila je planove JNA i naposljetku ih prisilila na promjenu. U analizi zapovijedanja ističe se da je to bila jedina postrojba čije je zapovjedništvo funkcioniralo i koja je obavljala i zadaće izvan vlastite domene. Hrvatska je strana uz to riješila opasnog susjeda u svom bojnom rasporedu, oslobodila snage dotad vezane blokadom i došla do veće količine oružja i opreme.

5. Crta obrane i oslobađanje Zastinje (studeni – prosinac 1991.)

• 4. studenoga 1991. Operativna zona Karlovac zapovjedila je prijelaz u napadna djelovanja; preostali su sastavi brigade djelovali u zoni između Korane i Matkova brda.
• Na prijelazu 30. na 31. prosinca 1991. pripadnici brigade oslobodili su sela Donja i Gornja Zastinja. Time su stvoreni bolji uvjeti za obranu Karlovca i presječeni neprijateljski komunikacijski pravci prema gradu.
• U tim su borbama spaljene i uništene brojne kuće u selima Belajske Poljice, Belaj, Podvožić, Velemerić, Mejaško Selo, Barilović, Siče, Ladvenjak, Selišće i Markušić.
• Postrojbe brigade učvrstile su prvu crtu obrane na potezu Belajske Poljice – Zastinja – Ladvenjak – Velemerić – Barilović – Lučica – Mateško Selo, štiteći prostor uz Koranu i Mrežnicu.

6. Izvan matične zone (1992.)

• Krajem svibnja 1992. unutar brigade je ustrojena Taktička grupa 137 (TG-137), koja je dobila zadaću sudjelovati u obrani istočnoslavonskog prostora. Za izvedbu je od Glavnog stožera HV-a dobila najviše ocjene.
• U rujnu 1992. jedna je borbena skupina brigade upućena na posavsko bojište. Postrojba je tijekom rata djelovala u istočnoj i bosanskoj Posavini.

7. „Oluja“ (kolovoz 1995.)

• Na karlovačkom je smjeru provedba operacije bila teža nego drugdje jer je tražila nasilni prijelaz preko Kupe i Mrežnice. Zamisao je bila odsjeći Turanj, a potom razbiti srpske snage na pravcu Karlovac – Babina gora – Vojnić.
• Domicilne snage na tom smjeru bile su 110. karlovačka i 137. dugoreška domobranska pukovnija, uz pridodanu 104. brigadu iz Varaždina. Sve su bile iz pričuvnog postroja.
• Nasuprot njima stajale su snage 21. korpusa — neposredno ispred Karlovca 11. pješačka brigada iz Vojnića, a na smjeru od Duge Rese dio 13. pješačke brigade iz Slunja — uz glavninu Korpusa specijalnih snaga i 75. mješovitu topničko-raketnu brigadu.

8. Preustroj i gašenje

• U sklopu preustroja Hrvatske vojske brigada je prerasla u 137. domobransku pukovniju, zadržavši ime, tradiciju i ratni put. Pod tim je nazivom sudjelovala u „Oluji“.
• Postrojba je djelovala do 1999., kada je preustrojem Hrvatske vojske ugašena.

9. Bilanca

• Kroz postrojbu je prošlo 5.718 ljudi, među njima 98 žena.
• 84 pripadnika poginulo je ili umrlo od posljedica ranjavanja.
• 229 ih je teže ili lakše ranjeno; tri su stopostotni invalidi.

10. Logistika i obnova zone odgovornosti

Uz držanje crte, brigada je preuzela i posao koji se rijetko spominje uz borbena djelovanja:

• opskrba pridodanih postrojbi drugih brigada te dugoreških domobranskih postrojbi intendantskim, tehničkim i ostalim sredstvima;
• popravak i dovod električne energije duž cijele crte obrane;
• iskop i uređenje desetaka kilometara novih i starih putova;
• osposobljavanje vodovoda uz prvu crtu na Korani i stalna opskrba pitkom vodom cijele zone odgovornosti te ostalih dijelova općine.

Velik dio toga bio je moguć zahvaljujući donacijama i pomoći iseljeništva, koja je bila dobro organizirana. Uz dnevne taktičke zadaće brigada je sustavno upućivala časnike i dočasnike na školovanje i doškolovanje.

11. Sjećanje

• Udruga pripadnika 137. brigade HV-a čuva uspomenu na postrojbu; predsjednik je pukovnik Ivo Benić. Uz nju djeluje i podružnica Hrvatskoga časničkog zbora Duga Resa (brigadir Marko Benić).
• 25. i 26. listopada 2021. obilježena je 30. obljetnica ustroja. Predstavljena je knjiga „Stotridesetsedma“, koju su napisali sami pripadnici brigade. Vijenci su položeni na Spomen-grobnicu u Svetom Petru i kod spomen-obilježja na zgradi Gradske uprave.
• Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Zoran Milanović uručio je tom prigodom tridesetak odličja pripadnicima brigade — od razine Pletera do Reda kneza Domagoja s ogrlicom.
• Postrojba je nosila znak svetog Jurja, po kojem su njezini pripadnici prozvani „Ratnicima svetog Jurja“. Svečanost 2021. zaključio je koncert klape „Sveti Juraj“ Hrvatske ratne mornarice.

Ključne lokacije

Napomena o izvorima

Gradivo o postrojbi bitno se razlikuje po tome opisuje li borbe prigodno ili arhivski.

• Proboj iz Logorišta. Prigodni prikaz navodi da je prodor zaustavljen te da je uništeno i onesposobljeno petnaest tenkova i transportera. Arhivski utemeljeno istraživanje (Davor Marijan, „Slučaj Logorište“, Časopis za suvremenu povijest 2/2011, uz gradivo SVA MORH i HMDCDR) pokazuje da se posada vojarne probila i izvukla 32 tenka te da hrvatske snage proboj nisu spriječile, premda su planove JNA usporile i prisilile na promjenu. Ovdje je slijeđen arhivski prikaz.
• Žrtve 4.–6. studenoga. Prigodni prikaz navodi dvadeset petero poginulih civila; arhivski prikaz navodi 14 poginulih civila i 17 poginulih pripadnika oružanih snaga s dugoreškog područja.
• Zastinja. Prema jednom prikazu selo je „sačuvano“ potiskivanjem neprijatelja na desnu obalu Korane; prema drugom su Donja i Gornja Zastinja oslobođene 30./31. prosinca 1991.
• Datum ustroja. Jedan novinski tekst u istoj rečenici tvrdi da je 26. listopada 1991. brigada „formalno rasformirana“, dok naslov istoga teksta i svi ostali izvori taj datum navode kao datum ustroja. Riječ je očito o pogrešci u tom tekstu.
• Preustroj u pukovniju. Jedan izvor smješta prerastanje u domobransku pukovniju u „kraj 1990-ih“, no već je u „Oluji“ 1995. postrojba navedena kao 137. dugoreška domobranska pukovnija.
• U izvorima se javljaju i dvostruki oblici imena naselja (Belajske Poljice / Belanjska Poljica, Ladvenjak / Ledvenjak, Siče / Siča).