O meni

Imam 42 godine i rođen sam u Njemačkoj. Kada sam imao otprilike dvije godine, s roditeljima sam se preselio u Hrvatsku. Ondje sam dvije do tri godine živio kod svoje bake, koja je imala iznimno važnu ulogu u mom odrastanju i životu.

Tada je započeo Domovinski rat, a s njime se nastavilo i moje životno putovanje.

Zbog ratnih okolnosti moji roditelji za mene više nisu mogli dobiti valjane putne dokumente. Kako bi me ponovno odveli u Njemačku, morali su me potajno prevesti preko granice. Ležao sam u stražnjem dijelu automobila, skriven ispod deke i prekriven gotovo do glave. Bio sam premalen da bih u potpunosti razumio što se događa, ali ta je priča zauvijek ostala dio života moje obitelji.

U Njemačkoj sam krenuo u vrtić, a kasnije i u školu. Nakon nekog vremena za nama je došla i moja baka. Brinula se o meni, odgajala me i uvijek bila uz mene. Velik dio onoga što sam danas dugujem upravo njoj.

Rat u Hrvatskoj i dalje je trajao, a brojni članovi naše obitelji ostali su živjeti u Hrvatskoj. Zbog toga smo, unatoč opasnosti i nesigurnosti, više puta putovali natrag.

Tijekom jednog putovanja prolazili smo starom cestom kroz Bosnu i Hercegovinu. Na cestu su iznenada izašle naoružane srpske snage i zaustavile naš automobil. Pitali su nas kamo idemo, a moja je majka odgovorila da putujemo prema Orahovici.

Nakon što su pogledali u automobil, rekli su nam da imamo sreće što je s nama dijete jer bi u suprotnom naše putovanje ondje završilo. To dijete bio sam ja. Nakon toga dopustili su nam da nastavimo put.

Moja majka rođena je u Ogulinu, odakle potječe i velik dio naše obitelji. Sva četvorica njezine braće sudjelovala su u Domovinskom ratu. Moj ujak Ante bio je pripadnik 143. brigade Hrvatske vojske Ogulin, dok su ostali ujaci bili angažirani na području Rijeke. I jedan rođak moje majke bio je pripadnik 143. brigade.

Posebno se sjećam jednog putovanja vlakom iz Zagreba prema Ogulinu. Vlak je bio prepun hrvatskih vojnika. Tijekom putovanja nekoliko se puta zaustavljao zbog opasnosti i prisutnosti neprijateljskih snaga na tom području.

Kada smo stigli u Ogulin, grad je izgledao gotovo napušteno. Na ulicama nije bilo ljudi, a posvuda su se nalazile barikade od vreća s pijeskom i obrambeni položaji. Vladala je neobična i teška tišina.

Otišli smo u kuću moje bake. Bilo je to neposredno prije vojno-redarstvene operacije Oluja. Jedne noći probudila nas je strašna buka i zvuk eksplozija granata. Budući da bakina kuća nije imala podrum, otišli smo kod rođaka moje majke, u čijem smo podrumu mogli pronaći sigurnije sklonište.

U tom smo podrumu proveli tri dana. Tri dana ispunjena strahom, neizvjesnošću i nadom da će sve uskoro završiti.

Zatim je došao 5. kolovoza 1995. godine. Za nas je taj dan označio kraj najtežeg razdoblja. Osjećali smo veliko olakšanje, slavili smo i bili sretni. Sjećanje na taj trenutak ostalo je duboko urezano u meni.

Nekoliko godina kasnije ponovno sam se preselio u Hrvatsku. Tada sam pomagao svom ujaku Anti i njegovoj braniteljskoj udruzi UHBO PTSP-a KŽ Ogulin. Za udrugu sam, među ostalim, organizirao izradu zastave. Bio sam iznimno ponosan što mogu biti dio te zajednice i pomoći ljudima koji su za svoju domovinu mnogo toga proživjeli i žrtvovali.

Hrvatska mi nije vratila samo osjećaj pripadnosti i povezanost s vlastitim korijenima. Ondje sam nakon 18 godina ponovno pronašao svoju mladenačku ljubav – ženu koja je danas moja supruga i s kojom sam osnovao svoju obitelj.

Svoju suprugu i svoju djecu volim više od svega. Neizmjerno sam ponosan na svoju djecu i na obitelj koju smo zajedno izgradili. Moja supruga uvijek je uz mene. Podržava me u svemu što radim, vjeruje u moje ideje i daje mi snagu za svaki novi pothvat i izazov. Bez njezine ljubavi, razumijevanja i podrške mnoge stvari ne bi bile moguće.

Moja obitelj moj je najveći oslonac, moja snaga i najvažniji dio moga života.

Danas ponovno živim u Njemačkoj, ali moja povezanost s Hrvatskom, Ogulinom, obitelji i poviješću Domovinskog rata nikada nije nestala.

Upravo sam zato odlučio pokrenuti ovaj digitalni arhiv. Želim dati svoj doprinos očuvanju sjećanja na to vrijeme, na hrvatske postrojbe i, prije svega, na ljude koji su ih činili.

Vojne oznake za mene nisu samo kolekcionarski predmeti. Svaka od njih predstavlja dio hrvatske povijesti, jednu postrojbu i ljude koji su pod tom oznakom služili, borili se i branili svoju domovinu.

Ovaj je projekt moja osobna zahvala njima i moj način da njihove priče ne budu zaboravljene.

Ovo je moja priča.