1. domobranska bojna Pula – 2. satnija, 1. vod, 1. desetina „Strile“

1. domobranska bojna Pula osnovana je 30. travnja 1992. godine odlukom hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana te odgovarajućom zapovijedi o ustrojavanju Ministarstva obrane od 2. svibnja 1992. godine. Ustrojavanje se odvijalo u zgradi bivšeg Ureda za obranu u Puli, u nekadašnjim prostorijama Teritorijalne obrane. Bojna se većim dijelom sastojala od vojnih obveznika bivše općine Pula, uključujući one iz Pule, Ližnjana, Medulina, Vodnjana, Marčane i Barbana, uz dopunu ljudstvom iz Rovinja, Pazina, Labina i Lupoglava. Izvorna zadaća bila je obrana Pule i njezine okolice od mogućih napada te borba protiv diverzantskih i terorističkih skupina. Unutar bojne, 2. satnija sa svojim 1. vodom i u njemu 1. desetinom činila je manju taktičku jedinicu koja je nosila neslužbeni naziv „Strile“. Naziv potječe od oznake koja je prikazivala grb grada Pule iz kojeg izlazi stisnuta šaka s četiri strijele – simbol za četiri skupine na koje je satnija bila podijeljena pri obavljanju zadaća na crti bojišnice. Idejni začetnik oznake bio je Noemil Krepčić; tiskana je u 120 primjeraka. Po zapovijedi zamjenika zapovjednika Zbornog područja Gospić, 1. domobranska bojna Pula krenula je 17. listopada 1993. godine kao prva domobranska postrojba iz Istarske županije na bojišnicu te je sa svojom 1. satnijom preuzela obranu dijela crte obrane kod sela Ramljani. U nastavku su se ondje izmjenjivale 2. i kasnije 3. satnija, dok 4. satnija i dijelovi postrojbi za potporu nisu bili angažirani. Postrojbe su bile izložene gotovo svakodnevnoj pješačkoj paljbi, a 2. satnija dodatno i topničkoj paljbi u trajanju od oko dva tjedna. Zadaća se sastojala od obrane sela Ramljani, motrenja neprijateljskih pokreta te izgradnje zaklona i zaštitnih položaja. Postrojba je većim dijelom bila smještena u vojarni Ramljani, gdje je uspostavila kiruršku postaju za prvu pomoć. Zapovjednik bojne bio je natporučnik Boris Ružić, a njegovi zamjenici bili su Vladimir Rojnić i Anton Borina. U 2. satniji „Suri“ posebno su se istaknuli Đildo Pliško kao zapovjednik, Vazmoslav Pereša kao zamjenik te Ljupčo Taškovski kao zapovjednik voda. Bojna je demobilizirana 2. svibnja 1994. godine; tijekom angažmana nije bilo poginulih niti ranjenih od pješačke paljbe. Postrojba je raspuštena 13. srpnja 1999. godine u sklopu preustroja Oružanih snaga.