CRNE MAMBE, 1. bojna 2. brigade - Zagreb

1. Ustroj postrojbe (1991.)

• 7. travnja 1991. — skupina od oko 200 polaznika, najvećim dijelom iz Podravine, Varaždina i Kumrovca, upućena je u Vinicu kod Varaždina na obuku za jedinicu za posebne namjene (zapovjednici Zdravko Kuzelja i Marijan Sokolić). Obuka je bila osnovna, intenzivna i kratka.
• Krajem travnja postrojba je autobusima krenula prema pobunjenom Kninu, ali je zapovijeđu preusmjerena u istočnu Slavoniju, u Erdut.
• 2. svibnja 1991. — zajedno s drugim specijalnim postrojbama MUP-a upućena je na intervenciju u Borovo Selo; prilaz je zaustavila JNA transporterima, dvojica su lakše ranjena.
• 15. svibnja 1991. — povratak u Zagreb: Pionirski grad, potom Rakitje (zaduživanje opreme) i konačno baza Trstenik.
• Time počinje formiranje 2. gardijske brigade, odnosno njezine 1. pješačke bojne — oko 250 ljudi, sastavljenih od postrojbe iz Vinice te dijelova postrojbi iz Kumrovca, Rakitja i jedinice za posebne namjene iz Vinice.
• Posebnost 1. bojne: za razliku od kasnije formirane 2. i 3. bojne (čiji su pripadnici većinom bili s Korduna, odnosno iz okolice Siska i Banovine), 1. bojna okupila je ljude iz svih krajeva Hrvatske, uz dragovoljce iz Bosne i Hercegovine, Francuske, Austrije, Italije, Slovenije i Makedonije.

2. Lika — Ljubovo (lipanj – srpanj 1991.)

• Eskalacija sukoba nije ostavila vremena za daljnju obuku; dio postrojbe odmah je upućen na ličko bojište, u Ljubovo, sa zadaćom osiguranja prometnog čvorišta na pravcu Gospić – Lički Osik – Titova Korenica.
• Postrojba je bila malobrojna i faktički okružena — s bokova pješaci i tenkovska jedinica JNA, uokolo pobunjeni Srbi.
• Prvi pravi borbeni okršaj: ranojutarnji napad s brda; od šest punktova otpor su mogla pružiti samo tri. Nakon nekoliko sati borbe napadač se povukao. Pet lakših ranjavanja — i, po svjedočenju sudionika, presudan motiv za sve što je slijedilo te jeseni.
• Zasjeda na cesti prema Gospiću: nakon što je zapovijeđeno obustavljanje noćnih ophodnji, pobunjenici su sačekali dva vozila koja su prevozila i osiguravala zapovjednika. Poginuli su Pero Juriša (odmah) i Ivica Kolar „Bokser“ (naknadno podlegao), šestorica su ranjena. Hitna pomoć iz Gospića nije stigla unatoč obećanju JNA da će osigurati nesmetan dolazak; ranjenike i poginule postrojba je sama prevezla u gospićku bolnicu.
• Teren kod Ljubova okončan je početkom srpnja. Istovremeno je drugi dio postrojbe obavljao zadaće po Zagrebu, gdje je imao ranjenoga u borbama za vojarnu „Maršalku“.

3. Banovina — Viduševac i Komarevo (srpanj – kolovoz 1991.)

• Nakon okupljanja u Trsteniku postrojba je odaslana na Banovinu. Na papiru bojna, realno snaga satnije: 1. pješačka satnija brojala je 30 ljudi, ukupan broj „Bojne“ varirao je između 70 i stotinjak boraca, raštrkanih zadaćama po cijeloj Banovini.
• Viduševac — dolazak u mrkloj noći, bez karata i orijentacije, uz odmah žestok napad. Poginuo je suborac Željko Putar „Grdak“.
• Baltić Brdo — istoga dana izvedena je brza uzvratna akcija (prema sjećanju sudionika vodio ju je Boris Jacović iz 4. satnije).
• U selu punom naoružanih pobunjenika, koji su se izdavali za mirno stanovništvo, poginuo je liječnik postrojbe Miro Papac, ustrijeljen sačmaricom iz neposredne blizine.
• Do kraja srpnja postrojba je držala položaje pod stalnim napadima i izvodila manje diverzije. Napadi su uvijek išli po istom receptu — prvo topništvo, zatim kombinirani tenkovsko-pješački udar — i uvijek bezuspješno.
• Početkom kolovoza položaji su predani suborcima iz Bojne; 1. satnija je nakratko bila u bazi, pa upućena u Komarevo kod Siska na osiguranje mostova.

4. Petrinja (kolovoz – rujan 1991.)

• 15. kolovoza 1991. — po zamisli zapovjednika brigade, generala Bože Budimira, tridesetak pripadnika upućeno je u Petrinju u „tajnu akciju“: infiltracija u kuće domaćih ljudi u civilnoj odjeći, naoružani ispod trenirki, smješteni u parovima. Dogovor je bio da u slučaju izlaska JNA iz vojarne obuku uniforme i zauzmu unaprijed locirane obrambene punktove.
• 25. kolovoza 1991. — osiguranje dolaska predsjednika Franje Tuđmana.
• 29. kolovoza 1991. — nazočnost i osiguranje razmjene ratnih zarobljenika.
• Prvi napad na grad pokrenuo je zapovjednik petrinjskog garnizona, pukovnik Slobodan Tarbuk. Nakon incidenata i višesatnog nasumičnog granatiranja iz vojarne, tenkovi i pješaštvo izašli su na grad. Šačica pripadnika 1. bojne uz domaće branitelje odbila je napad — bez poginulih, uz jednog ranjenog (Pero Bajan).
• 16. rujna 1991. — novi, razorniji napad. Prema svjedočenju djelatnog oficira Petra Mudrinića, iz vojarne „Šamarica“ izašlo je 15 tenkova M-84, iz vojarne „Vasilj Gaćeša“ 5 tenkova T-55, uz oko 1.200 vojnika. Napad je zaustavljen tek kada je projektil pogodio spremnik amonijaka kod Gavrilovića — zbog opasnosti od katastrofe paljba je obustavljena.
• 21. rujna 1991. — treći i najbrutalniji napad, dogovoren s predstavnicima pobunjenika. Civilne žrtve bile su goleme. Petrinja je pala.
• Bilanca 1. bojne u Petrinji: onesposobljeno najmanje sedam tenkova, oklopni transporter i vojno skladište, uz velik broj neprijateljskih vojnika. Uz nekoliko težih i lakših ranjavanja, postrojba je imala jednu pogibiju — zarobljenog Marijana Totha, pokopanog na licu mjesta i identificiranog tek nakon operacije „Oluja“.
• Sudski epilog: presudom Okružnog suda u Sisku (SI-0028 K-9/92-29) Tarbuk je osuđen na 20 godina zatvora za ratni zločin. Presuda navodi razaranje stambenih, komunalnih i sakralnih objekata, među njima crkve sv. Katarine u Radićevoj i sv. Lovre na Strossmayerovom trgu. Svjedok u postupku bio je novinar Denis Latin, nazočan na Tarbukovoj tiskovnoj konferenciji tijekom koje je napad počeo.

5. Zarobljeni helikopter (rujan 1991.)

• Kod mosta na Brestu, odnosno u Maloj Gorici, tijekom uzbune za avionski napad iznad položaja je nisko i sporo preletio helikopter JNA. Pogođen je vatrom iz pješačkog naoružanja i PKT-a i srušio se u kukuruz.
• Bio je to prvi zarobljeni helikopter; osposobljen je i upravo je on 1993. godine desantno prebacio postrojbu iz Zagreba u Dalmaciju, u bitku za obranu zadarskog zaleđa.

6. Farkašić — prekretnica na Banovini (listopad 1991.)

• Nakon izviđanja, skupina 1. satnije „pronašla“ je napušteno selo Farkašić i procijenila da je upravo to smjer kojim će JNA i pobunjenici pokušati napredovati — a ujedno izvrsna obrambena točka. General Božo Budimir odobrio je plan; postrojba je zauzela selo, iskopala rovove i pripremila se.
• 17. listopada 1991. — protivnik je iz dva smjera krenuo tenkovima i pješaštvom, računajući da se preko sela spoji s postrojbama JNA u pravcu Velike Gorice i Zagreba. Dio tzv. Šabačkog bataljuna i mjesni pobunjenici naišli su, međutim, na pripremljenu obranu: raketne bacače iz zasjede i postavljene mine iznenađenja.
• U prva dva dana tridesetak Mambi, uz pomoć nekolicine mještana i suboraca iz Dumača, bez ijednog gubitka zaustavilo je napad, onesposobilo više tenkova i zarobilo tri upotrebljiva tenka.
• Uslijedio je vlastiti napad na šokiranog protivnika: opća panika, bezglavo povlačenje, pa progon i čišćenje terena sve do Glinske Poljane, gdje je napredovanje obustavljeno jer sedamdesetak iscrpljenih ljudi više nije moglo pratiti ritam.
• Zbog svojeg značaja datum bitke proglašen je Danom branitelja Sisačko-moslavačke županije.

7. Protunapad i kraj 1991. godine

• Krajem listopada zapovjedništvo u Sisku oformilo je veću skupinu raznih postrojbi sa zadaćom da protunapadom povrati potez od Sunje do Viduševca. Plan je bio preambiciozan, ljudstva nedovoljno, a udarna postrojba premorena stalnim borbama — uspjeh je bio golem, ali ne u zamišljenim okvirima i uz velike žrtve ZNG-a.
• Postrojbe 2. gardijske brigade platile su 11 poginulih i dvadesetak ranjenih do potpisivanja primirja.
• 14. studenoga 1991. — snajperskim pogotkom teško je ranjen Ivica Šafarić „Ninja“, tada zapovjednik u sastavu bojne.
• U prosincu je postrojba sudjelovala u operaciji „Vihor“, kojom je oslobođen velik dio Banovine i dosegnuta strateški važna točka — vrh Svete Katarine, iznova plaćena visokom cijenom u životima.

8. Dubrovačko zaleđe (1992.)

• Postrojba 2. gardijske brigade imala je iznimno važnu ulogu u obrani dubrovačkog zaleđa. U drugoj polovini 1992. 1. pješačka bojna obavljala je redovite dužnosti te obučavala i pripremala novi kadar vojnika.

9. Obrana Livna (travanj 1992.)

• Strateški okvir: za srpski plan okupacije cijele Bosne i Hercegovine i velikog dijela Hrvatske najvažniji je bio teritorij od Kupresa do Livna — vršna točka ratišta RH i BiH. Cilj je bio ovladati Livnom, spojiti se sa snagama u dolini Neretve i izbiti na Vaganj, čime bi Split i Sinjska krajina došli pod topničko-raketnu kontrolu.
• Potkraj ožujka 1992. u donjem dijelu Livanjskog polja i oko Bosanskog Grahova skupljale su se jače srpske snage; u samom Grahovu bila je razmještena 139. motorizirana brigada, prethodno izvučena iz Šibenika. Nakon pada Kupresa uslijedio je udar na prijevoj Koričina, a deset dana kasnije odlučujuća bitka na Rujanima i Čelebiću.
• Taktička skupina: kako su unutar postrojbe pripadnici podrijetlom iz tih krajeva sve više željeli poći braniti svoje domove, zamoljeni su da ne odlaze pojedinačno. Umjesto toga oformljena je Taktička skupina od 220 dragovoljaca iz 1. bojne, uz 40 ljudi iz 3. bojne i 20 pripadnika PZO-a iz Podsuseda. Zapovjednik: Boris Jacović.
• Dolazak: uobičajenom rutom, trajektom preko Paga, na Trilj i u Livno; smještaj u Zastinju, preuzet sektor Cincara prema Glamočkom polju — jedan od šest sektora obrane livanjskog područja.
• Zapovjedno mjesto preuzeo je Ante Gotovina i u dan-dva posložio organizaciju obrane. Otada datira obostrano prijateljstvo i poštovanje Crnih mambi i generala Gotovine.
• 23. travnja 1992. — dan najvećeg napada. Zbog pokretanja tenkovskog napada iz Livna je stigao Gotovinin poziv za hitno prebacivanje prema selu Donji Rujani. Jacović je u prvi mah skupio petnaestak ljudi, no na terenu se skupina suočila s prodorom cijele satnije tenkova T-55 i pješačkom silom od oko 1.200 ljudi. U prvi sudar s Mambama krenulo je još petnaestak domaćih branitelja i manja skupina vukovarskih veterana, koji su — naviknuti na ulične borbe — teško nastradali.
• Napad je operativno predvodio Slavko Lisica. Nakon bjesomučne topničke pripreme krenula je tenkovska sila praćena brojnim pješaštvom; ondje gdje je naišla na spremnog protivnika koji ne uzmiče, kulisa je izgubila učinak i panika je zahvatila napadača.
• Presudnu je ulogu odigrala potpora dobro navođenih „maljutkaša“ iz 3. gardijske brigade, pristiglih s obronaka Dinare, te pomoć domaćih branitelja koja je do noći narasla dovoljno da rastereti prikovane Mambe.
• Rezultat: uništeni tenkovi, jedan zarobljeni tenk, blizu 100 poginulih priznatih od neprijatelja, više zarobljenih vojnika i časnika JNA — i lekcija nakon koje se neprijatelj više nikada nije okušao u ovakvom proboju prema Livnu. Mambe su cijeli taj uspjeh platile gubitkom jednog suborca, poginulog u minobacačkoj odmazdi.
• U vlastitim memoarima („Komandant po potrebi“) Lisica priznaje da se sve raspalo „zbog pojave straha“: tenkovska jedinica pobjegla je s bojišta ne zaustavljajući se ni u Glamoču, a pokušaji da paniku zaustavi prijetnjama, prijekim sudom i javnim poniženjem izbjeglih rezervista završili su fijaskom.

10. Zadarsko zaleđe — Novigrad (veljača 1993.)

• Odlukom brigadira Ante Gotovine Taktička skupina 2. gardijske brigade — na čelu s Borisom Jacovićem — prebačena je helikopterima i kao intervencijska snaga upućena da brani Novigrad. Napadale su ga elitne postrojbe RSK-a te specijalne postrojbe pristigle iz Srbije i BiH. Na položajima su naknadno pronađene oznake postrojbi Arkanovaca, Bijelih orlova, Vukova s Vučjaka i „Kninđi“.
• Cijena: satnija koja je brojala četrdesetak ljudi spala je na 22 vojnika. Poginuo je zapovjednik satnije Dragutin Naglaš i zapovjednik voda Garo Brebrić; zapovjednik voda Ivica Mužić postao je stopostotni invalid, a stradao je i velik broj zapovjednika desetina.
• 16. veljače 1993. — silovit minobacačko-tenkovsko-pješački napad na kilometarski potez Narandžići – Pedići – Ramići. Veza je bila probijena (neprijatelj je razbijao šifre), pa se nije mogla dozvati ni vlastita minobacačka potpora. Situaciju je spasila 4. splitska brigada vatrom VBR-a.
• Ukupna bilanca Taktičke skupine: 5 poginulih i 66 teže ranjenih — uz te žrtve Novigrad je obranjen, a desetkovana postrojba vratila se u bazu Trstenik na saniranje i popunu.

11. „Oluja“ i „Una 95“ — kraj ratnog puta

• Ratni put postrojbe nije okončan operacijom „Oluja“: 1. pješačka bojna 2. gardijske brigade prošla je kalvariju i odradila svoju zadaću u neuspješnoj operaciji „Una 95“. Time je rat za „Crne Mambe“ konačno završen.

12. Ime postrojbe i nadimak „Ninja“

• Ime „Crne Mambe“ osmišljeno je u 1. satniji, tijekom listopada 1991., u bazi Trstenik. Zamislio ga je Bono Marijanović, a suborci su ga prihvatili zbog ubojitog djelovanja najsmrtonosnije afričke otrovnice.
• Ivicu Šafarića rijetko tko zove imenom ili prezimenom — svi ga zovu ratnim nadimkom „Ninja“. Od djetinjstva ga je fascinirao ninjutsu: kupio je knjigu, sam trenirao na selu, nabavio crno odijelo i rekvizite. Suborci su brzo prepoznali tu fascinaciju i hladnokrvnost. Tijekom jeseni 1991. doista je noću odlazio u izviđanja u crnoj opremi.

13. Ivica Šafarić „Ninja“ — kazivač

• Rođen 1969. u selu Mala Črešnjevica kraj Pitomače. Vojni rok odslužio u Sloveniji, pohvaljen „značkom primjerenog vojnika“. U policijsku školu nije primljen. U kolovozu 1990. prijavio se za specijalnu policiju u Đurđevcu; u siječnju 1991. počeo raditi u policiji, a 7. travnja 1991. upućen na obuku u Vinicu.
• Prošao je cijeli zapovjedni slijed bez preskakanja: vojnik → zapovjednik desetine → zamjenik zapovjednika voda → zapovjednik voda → zamjenik zapovjednika satnije → zapovjednik satnije → zamjenik zapovjednika bojne → zapovjednik bojne. Časničku školu završio je vrlo dobrim uspjehom, polažući ispite izvanredno, uz rad na terenu.
• Višestruko je ranjavan. Nakon ranjavanja u veljači 1993. izgubio je oko — potrebna operacija nije mu na vrijeme osigurana, nego tek donacijom bliskih prijatelja i suboraca (novac je poslije vratila Livanjska zajednica), i to prekasno; vid se više nije mogao spasiti, a bolove je trpio do 1998., kada je oko odstranjeno. Desna ruka danas mu je praktično neupotrebljiva.
• Prijevremeno je umirovljen zbog visokog stupnja invalidnosti — kraj njegova dječačkog sna, ostvarenog „krvavim trudom“.

14. Poslije rata

• Šafarić je bio dugogodišnji predsjednik Udruge ratnih veterana Domovinskog rata „Crne Mambe“.
• Statistika koja govori o poslijeratnoj cijeni: od kraja ožujka do kolovoza 2013. preminulo je sedam pripadnika 2. gardijske brigade, uglavnom u dobi između 37 i 45 godina.
• Uz pomoć suboraca oformljena je radna skupina s ciljem tiskanja ratne fotomonografije postrojbe.

Svjedočanstvo suborca

Francuz Damien Lamothe pridružio se „Crnim Mambama“ u Petrinji kao osamnaestogodišnjak, doveden zajedno s još dvojicom Francuza od strane zapovjednika 1. satnije Miodraga Deme:

„Tijekom života nisam upoznao osobu koju više respektiram zbog ljudskih kvaliteta… Bio je specijalist za male komando akcije u neprijateljskom području, no prvenstveno je brinuo za sigurnost svojih suboraca… Svaka vojska na ovom planetu htjela bi imati ratnika poput Ninje da brani slobodu svoje zemlje!“

Ključne lokacije