2. bojna 163. brigade – Dubrovnik

2. bojna 163. brigade HV-a iz Dubrovnika nastala je u okviru ustrojavanja te brigade, čiji korijeni sežu do dragovoljačkog odreda osnovanog u svibnju 1991. godine u mjesnoj zajednici Gruž. Taj prvi odred sastojao se isključivo od dragovoljaca koji su isprva bili slabo naoružani – tek rijetki su posjedovali lovačke puške ili pištolje. U rujnu 1991. godine u Dubrovnik je stigla prva manja pošiljka oružja, nakon čega je, poslije tjedan dana obuke, prva naoružana skupina od desetak ljudi 15. rujna 1991. godine premještena u selo Bosanka na istočnom krilu brda Srđ. U studenome 1991. godine na dubrovačkom području ustrojene su 1. i kasnija 2. satnija, koje su isprva bile podređene 116. brigadi HV-a, a kasnije su prerasle u bojne. Zapovjednik 2. bojne bio je pukovnik Krešo Klarić, dok je 1. bojnom zapovijedao pukovnik Eduard Čengija. Pripadnici obiju bojni bili su raspoređeni duž cijele crte bojišnice, od granice s Crnom Gorom, Prevlake i Konavala na istoku, do sela Osojnik u dubrovačkom zaleđu i Gornjeg Brgata na sjeveru blizu granice s Bosnom i Hercegovinom. Kada je Dubrovnik u studenome 1991. godine bio potpuno okružen, 1. i 2. pješačka bojna zajedno su brojile oko 700 branitelja, budući da obećane pošiljke oružja nisu stigle. 2. bojna pritom je preuzela obranu položaja u mjestu Sustjepan, u gradskom predjelu Nuncijata te duž Jadranske turističke ceste iznad Gruža. Zajedno sa snagama specijalne policije, te su postrojbe 6. prosinca 1991. godine, na dan najtežeg napada u povijesti Dubrovnika, uz potporu minobacačke vatre održale obrambene crte. Kasnije su obje bojne integrirane u 163. brigadu, koja je dodatno raspolagala topničko-raketnim divizijunom, protuzračnom obranom te od travnja 1992. godine i tenkovskom satnijom. Brigada je sudjelovala u operacijama čišćenja dubrovačkog zaleđa, među kojima su Tigar i Vlaštica.