143 Ogulinska Brigada

143. brigada Hrvatske vojske (HV) sa sjedištem u Ogulinu osnovana je 13. studenoga 1991. godine zapovijedi Glavnog stožera HV-a. Njezini korijeni sežu do prvih legalno naoružanih postrojbi u regiji: 7. srpnja 1991. godine osnovana je bojna „Klek“ Zbora narodne garde s početnih 109 pripadnika, koji su bili opremljeni pretežno lakim naoružanjem, posebice puškama M-48. Ova je bojna krajem srpnja 1991. godine, zajedno sa snagama MUP-a, specijalnom i temeljnom policijom te postrojbama Narodne zaštite, zaustavila napade četničkih snaga iz smjera Plaškog na Cerovnik i Josipdol. Nakon osvajanja vojarni JNA u Ogulinu i Svetom Petru 16. rujna 1991. godine te zauzimanja vojarne Skradnik 19. rujna 1991. godine, iz zaplijenjenog materijala i ljudstva nastale su daljnje postrojbe, među kojima 4. i 5. ogulinska pješačka bojna, koje su isprva bile podređene 110. karlovačkoj brigadi ZNG-a, kao i prva samostalna topnička bitnica. Osnivanjem 143. brigade 13. studenoga 1991. godine ove su dvije bojne postale 1. i 2. pješačka bojna nove brigade, dopunjene novoosnovanom 3. pješačkom bojnom i mješovitim topničkim divizijunom. Brigada je preuzela i branila crtu bojišnice od Kamenice do vrha Kapele u duljini od preko 27 kilometara, sve do Sarajevskog primirja, nakon čega je privremeno demobilizirana. Sredinom 1993. godine brigada je reaktivirana iz pričuve te je zajedno s 14. domobranskom pukovnijom Slunj i Domobranskom bojnom Ogulin preuzela preko 40 kilometara dugu crtu bojišnice od Kamenice do Jezerana. U rujnu 1994. godine spajanjem 143. brigade i Domobranske bojne Ogulin nastala je 143. ogulinska domobranska pukovnija. U sklopu operacije Oluja u kolovozu 1995. godine ova je pukovnija činila glavninu snaga Zbornog područja Karlovac na glavnom smjeru napada; u roku od dva dana oslobodila je Plaški i vojni poligon Slunj, 6. kolovoza oko 14 sati kao prva postrojba ušla je u Slunj, a nakon toga sudjelovala je u oslobađanju Veljuna, Vojnića, Vrginmosta i Petrove gore, pri čemu je prešla preko 130 kilometara, većinom pješice, uz male gubitke. Nakon završetka rata postrojba je bila raspoređena na granici s Bosnom i Hercegovinom, a sredinom 1996. godine je demobilizirana. Ukupno je brigada brojala preko 5000 pripadnika i slovila je kao najveća vojna formacija ogulinskog kraja.