127. brigada – Virovitica

1. Prije brigade: Virovitica 1990. – 1991.

• 10. listopada 1990. — u zgradi Skupštine općine osnovan je stožer sa zadaćom organiziranja naoružanih odreda, kako se legalno izabrana vlast ne bi mogla svrgnuti. Postrojbe se odmah počinju osnivati po cijeloj općini, naoružane ponajviše oružjem kućne izradbe i ponešto kupljenih automatskih pušaka, sve uz suradnju s Ministarstvom obrane.
• Bile su to isključivo teritorijalne postrojbe, organizirane u vodove. Do prosinca 1990. narasle su na oko 550 ljudi, sa zadaćom čuvanja važnijih objekata na području općine.
• 21./22. siječnja 1991. — doznavši da je JNA spremna izaći iz virovitičke vojarne, dragovoljci su je opkolili, a pojedine su postrojbe zatvorile prilaze gradu kako bi onemogućile pomoć s poligona Gakovo ili iz Slatine. Te noći nitko nije izašao. U 2:30 postrojbe se povlače do sajmišta, gdje je Đuro Dečak obavio smotru 517 dragovoljaca. Uslijedio je poznati KOS-ov „optužujući“ film protiv Martina Špegelja i uhićenje četvorice Virovitičana.

2. 50. samostalni bataljun ZNG (28. lipnja 1991.)

• Nakon svibanjskog referenduma JNA otvoreno počinje djelovati protiv nove vlasti, pa je 28. lipnja 1991. u Virovitici službeno osnovan 50. samostalni bataljun Zbora narodne garde.
• Bataljun je izravnim akcijama pokazao da je i u ovom dijelu Hrvatske došlo do zaokreta: uhićenje majora Štrpca, izuzimanje zrakoplova u Blagorodovcu koji je bio „rezerviran“ za Knin te zaustavljanje kolone vojnih vozila u Suhopolju.
• Djelovao je i izvan matičnog kraja: 31. srpnja 1991. na području Jasenovca, Kostajnice i Dubice, a 13. kolovoza na osječkom području.

3. Jasenaš, karaule i virovitička vojarna (rujan 1991.)

• Potkraj kolovoza na virovitičkom se području pojavljuju četničke barikade; nadzirali su dio ceste Virovitica – Daruvar, s jakim uporištem u tadašnjem Miokovićevu (danas Đulovac).
• U noći s 1. na 2. rujna 1991., munjevitom akcijom i uz pomoć MUP-a, 50. bataljun slama jake četničke snage u Jasenašu i preuzima to strateški važno mjesto. Ta je akcija pokazala što Virovitičani mogu.
• 15. rujna 1991. zauzete su karaule u Terezinom Polju i Novom Gracu, gdje se dijelilo oružje — uz bogat ratni plijen.
• Tako opskrbljeni, 17. rujna 1991., nakon kraće borbe, zauzimaju i virovitičku vojarnu. U toj borbi pogiba Vlado Vampovac. Zaplijenjene su velike količine naoružanja i opreme, od kojih je znatan dio upućen u druga ugrožena područja Hrvatske.
• 19. rujna Dečak izdaje zapovijed za ustrojavanje 19. mješovitog protuoklopnog topničkog diviziona — prvog MPOAD-a u Hrvatskoj — i inženjerijske satnije. Divizion je djelovanje započeo u Novskoj.

4. Ustroj 127. brigade (2. listopada 1991.)

• Osvajanje vojarne stvorilo je materijalne pretpostavke za veću postrojbu. 2. listopada 1991. ustrojena je 127. brigada Hrvatske vojske.
• Zapovjednik: Đuro Dečak, dotadašnji zapovjednik 50. bataljuna. Zamjenik i načelnik stožera: Marko Krstanović.
• Jezgru brigade činio je 50. bataljun, koji postaje njezina 1. bojna; osnovane su i 2. i 3. bojna, a pridodani su topnički protuoklopni divizion i inženjerijska satnija.
• „A“ satnija bila je elitna postrojba brigade i udarna snaga za probijanje najtežih neprijateljskih položaja; zapovijedao joj je Renato Romić.
• Crta bojišnice pred brigadom protezala se od Mačkovca na istoku (spoj sa 136. brigadom iz Slatine) preko Levinovca, Babine Gore, Jasenaša, Virovitičkih ribnjaka i ruba poligona Gakovo do Vukosavljevice i Turnašice na zapadu.

5. Operacija „Otkos-10“ (31. listopada – 4. studenoga 1991.)

• Zašto: cilj je bio spriječiti spajanje bilogorskih pobunjenika s 5. korpusom JNA iz Banje Luke, koji su zajedno namjeravali presjeći Podravsku magistralu i izbiti na Dravu. Time bi se ujedno rasteretilo najteže, istočnoslavonsko bojište. Operacija je isplanirana u zapovjedništvu Operativne zone Bjelovar.
• Snage: glavna je snaga bila 127. brigada, s pridodanom namjenskom satnijom Policijske stanice Virovitica i satnijom dragovoljaca iz Koprivnice, uz topničku potporu 19. MPOTD-a. Ukupno je u napadnom djelovanju sudjelovalo 2.847 branitelja iz jedanaest postrojbi.
• Zapovijedanje: svim snagama 127. brigade zapovijedao je Đuro Dečak, operativno-taktički je koordinirao Marko Krstanović; glavnim je smjerom zapovijedao Renato Romić, pomoćne je smjerove koordinirao Zvonko Smudić, a topništvo vodio Miodrag Hokman.
• Tijek: napad je krenuo iz tri smjera. Glavni je išao s Virovitičkih ribnjaka prema Lončarici, s ciljem oslobađanja ceste Virovitica – Grubišno Polje; ondje je napadala „A“ satnija ojačana dvama BOV-ovima, a drugoga dana i tenkom T-55. Pomoćni su smjerovi išli iz Vukosavljevice prema Sibeniku te iz Špišić Bukovice prema poligonu Gakovo i Topolovici. Snage na crti Levinovac – Babina Gora – Jasenaš fingirale su napad.
• Otpor s utvrđenih položaja bio je žestok, osobito topnički s poligona Gakovo; minska su polja i razrušene prometnice ograničavali kretanje, a drugoga je dana neprijatelj upotrijebio i zrakoplovstvo. Potkraj drugoga dana otpor slabi i neprijatelj se izvlači prema Papuku.
• Ishod: nakon tri dana borbi oslobođeno je preko 300 četvornih kilometara zahtjevnog terena, deblokirana cesta Grubišno Polje – Virovitica, oslobođen poligon Gakovo i velik broj sela. Time su stvorene pretpostavke za daljnje oslobađanje zapadne Slavonije — i, jednako važno, prekinut je dotadašnji obrambeni trend.
• Gubici: poginulo je pet branitelja. Iz 127. brigade Marijan Derežić („A“ satnija), pri probijanju neprijateljske crte kod Lončarice, a iz koprivničke satnije Željko Kuzminski, nedaleko od Sibenika.

6. Kravljak (9. studenoga 1991.)

• Pobunjenici se nisu mirili s porazom u „Otkosu-10“. U noći na 9. studenoga njihove su specijalne policijske i vojne postrojbe prošle kroz vlastita minska polja između Removca i Gornjih Cjepidlaka te između Kravljaka i Male Klise, izbile iza leđa postrojbama 127. brigade i postavile zasjedu. Ujutro je iz Velike Klise krenuo napad s ciljem ovladavanja dominantnom kotom Kosinj.
• Na potezu Velika Babina Gora – Kravljak nalazilo se svega stotinjak pripadnika brigade — većinom ljudi rodom iz Lukača, Turanovca, Okrugljače, Bušetine i same Virovitice.
• U zasjedu su prvi upali Josip Martello, Mato Čorković i Ivan Galeković; skupina koja im je krenula u pomoć također je upala u zasjedu, pa su poginuli Berislav Majdandžić, Rudolf Dudović i Pero Spajić. Kod Male Babine Gore poginuo je Branko Sabolić.
• Brzom intervencijom pripadnika „A“ satnije i 1. satnije 1. bojne, ojačanih oklopom, pod vodstvom Renata Romića i Zvonka Kožnjaka, opkoljeni su branitelji izvučeni, a crta bojišnice do idućeg dana vraćena na prijašnju.

Sudionik borbe Jerko Lovrić Jera opisao ju je ovako:

„Bili smo u okruženju, četnici su napredovali od farme u Maloj Babinoj Gori i tukli po nama svim raspoloživim sredstvima… Tek navečer, kad su došli Romićevi momci, uz pomoć dvaju tenkova uspjeli su razbiti obruč i omogućiti nam da izvučemo sve poginule i ranjene.“

U danima prije i poslije Kravljaka poginulo je još trinaest pripadnika brigade, pa se obljetnica obilježava u spomen na dvadesetoricu.

7. „Papuk-91“ u sklopu operacije „Orkan-91“ (prosinac 1991.)

• Cilj je bio nastaviti oslobađanje zapadne Slavonije do prometnice Požega – Pakrac, s namjerom izbijanja na državnu granicu na Savi.
• 12. prosinca brigada s pridodanim postrojbama počinje djelovati na smjerovima Slavonska Pivnica – Miokovićevo i Jasenaš – Miokovićevo.
• 14./15. prosinca — „A“ satnija i 1. satnija 1. bojne s tenkovskim vodom oslobađaju Donje i Gornje Cjepidlake; 3. bojna ovladava komunikacijom prema Đulovcu, 2. bojna napreduje uz prugu Pivnica – Đulovac, a dijelovi 1. i 2. bojne s tenkovskim vodom 117. brigade zauzimaju Novu Krivaju i Puklicu. Nakon kraće borbe slomljena je obrana u Miokovićevu (Đulovcu), a napredovanje se nastavlja prema Katincu, gdje se snage spajaju s onima iz Daruvara i Grubišnog Polja. Toga su dana poginula tri pripadnika brigade: Vladimir Horvatinović, Drago Klarić i Miodrag Vlaškić.
• Ulaskom u Miokovićevo pripadnici brigade zatekli su veći broj hrvatskih civila koje su pobunjenici pri povlačenju pogubili. Isto je zateklo i 136. brigadu na voćinskom području.
• Time je odbačen neprijatelj od virovitičke općine i deblokirana komunikacija Daruvar – Đulovac – Virovitica, čime je jedina slobodna veza iz središnje Hrvatske prema istočnoj Slavoniji postala sigurna.
• 21. prosinca glavnina brigade prelazi na daruvarsko područje; 22. prosinca u Daruvaru se otvara izmješteno zapovjedno mjesto.
• 24. prosinca — u akciji kodnog imena „Maslačak“ brigada napada s crte Orašje – Barice južno od Sirača i oslobađa Donje i Srednje Grahovljane, zaplijenivši veću količinu naoružanja.
• 25. prosinca 2. bojna izbija na komunikaciju Pakrac – Bučje i zaposjeda Dragović, Cerik i Španovicu (Novo Selo).
• 26. prosinca — zajedno sa 123. brigadom iz Požege i 136. iz Slatine čisti se područje Donje Šumetlice, Gornjih Grahovljana, Branešaca, Ožegovaca i Bučja. Prometnica Pakrac – Požega dolazi pod hrvatski nadzor. Toga su dana poginuli Zvonimir Groš kod Branešaca i Željko Ljuna, kad je vozilo brigade upalo u zasjedu na ulasku u Kusonje. Iste je večeri u Daruvaru održan sastanak generala Petra Stipetića sa zapovjednicima Miljenkom Crnjcem (123.) i Đurom Dečakom.
• 31. prosinca 3. satnija 1. bojne čisti Kusonje, gdje je zatečena i dio arhive zapovjedništva četničkih postrojbi.
• 3. siječnja 1992. na snagu stupa Sarajevsko primirje i zaustavlja daljnje napredovanje.

8. Brusnik (29. prosinca 1991.)

• Prema zapovijedi Glavnog stožera od 28. prosinca trebalo je energično nastupiti prema Okučanima i spojiti se sa snagama OG Posavina. Sukladno tome je 127. brigada — s bitno manjim snagama nego što je zapovijed predviđala — 29. prosinca krenula iz Dragovića prema selima Brusnik i Lipovac.
• Prethodnica 2. bojne, koju je predvodio Vinko Belobrk, izbila je pred dobro utvrđenu neprijateljsku crtu na rubu Brusnika. Zemljište im je radilo protiv: podno sela pružala se udolina i brisani prostor, dok je neprijatelj bio pripremljen i razmješten po dominantnim kotama. Snage 1. i 3. bojne našle su se pod jakom vatrom i nisu ih mogle izvući.
• Veći se dio pripadnika pod okriljem mraka vratio na polazne položaje, ali dvanaestorica se nisu vratila. Dio je poginuo odmah, dio je zarobljen i potom ubijen. Posmrtni su ostaci razmijenjeni 7. siječnja 1992. kod Pakraca; patološka obrada u Medicinskom centru Virovitica nedvojbeno je utvrdila da su ozljede nastale nakon zarobljavanja — dakle da je počinjen ratni zločin. Zbog toga se kao službeni datum pogibije vodi 7. siječnja.
• Poginuli: Vinko Belobrk, Željko Goričanec, Željko Maligec, Tihomir Mihelić, Nenad Oblučar, Miroslav Petrović, Denis Resner, Željko Somljačan, Milan Škrilac, Slavko Vrbančić, Miroslav Zec i Ivan Žeravica.
• Bio je to najveći skupni gubitak 127. brigade i grada Virovitice u Domovinskom ratu. Za taj zločin do danas nitko nije odgovarao.
• Uz njih je u borbama za pakračko područje poginulo još sedam pripadnika brigade: Boris Raletić, Željko Ljuna, Zvonimir Groš, Zdenko Sabolić, Rade Nikov, Stipo Marković i Zvonko Kovačić.

9. Pakračko ratište i Taktička grupa 127 (1992. – 1994.)

• Nakon primirja brigada ostaje na pakračkom ratištu na obrambenoj zadaći do srpnja 1992., kada dolaskom snaga UN-a područje biva demilitarizirano.
• Pristupa se djelomičnoj demobilizaciji: od dotadašnje tri pješačke bojne formira se jedna — Taktička grupa 127, bojna ojačana elementima brigade za samostalno djelovanje, kako bi se ljudi potrebni gospodarstvu vratili u svoja poduzeća.
• TG 127 u istočnoj Posavini: do jeseni 1992. bila je četiri puta upućena na to bojište, braneći krajeve u kojima je živjelo pretežno hrvatsko i bošnjačko stanovništvo. Vodila je žestoke borbe protiv snaga kojima je cilj bio probijanje koridora prema Srbiji. Gubici: dva poginula, 16 teško ranjenih i 45 s raznim ozljedama.
• Nakon pada bosanske Posavine dijelovi TG-a do 1994. sprječavaju diverzantske upade na području Voćina, a jedna se satnija kao dragovoljci borila i u srednjoj Bosni.
• Sredinom 1994. dolazi do potpune demobilizacije svih sastavnica osim zapovjedništva, koje ostaje aktivno do kraja rata. Veći dio pripadnika TG-a prelazi u novoosnovanu 81. gardijsku bojnu „Kumovi“, s kojom su mnogi sudjelovali u završnim operacijama 1995.: „Bljesak“, „Ljeto ’95“, „Oluja“ i „Maestral“.

10. Bilanca i priznanja

• Kroz brigadu je prošlo preko 4.500 bojovnika, žitelja ratne općine Virovitica.
• Poginuli: izvori navode 67, a na drugim mjestima 63 pripadnika. Ranjenih 186, a 150 je invalida Domovinskog rata.
• Do stupanja na snagu Sarajevskog primirja, dakle u prvoj fazi rata, brigada je imala 39 poginulih.
• Brigada je odlikovana Redom Nikole Šubića Zrinskog.

11. Zapovjedni ljudi

12. Sjećanje

• Obljetnica ustroja obilježava se 2. listopada — svetom misom u crkvi svetog Roka te polaganjem vijenaca kod spomen-obilježja poginulim braniteljima na virovitičkom Gradskom groblju.
• Za poginule kod Brusnika komemoracija se održava svake godine 10. siječnja kod spomen-obilježja podno sela. Obilježje je 2006. otkrila tadašnja ministrica Jadranka Kosor, a 2019. postavljena je i spomen-ploča.
• Pogibija kod Kravljaka obilježava se 9. studenoga, u organizaciji Općine Đulovac i koordinacije virovitičkih braniteljskih udruga.
• Uz 30. obljetnicu ustroja svim je nazočnima uručen primjerak knjige „Virovitica u Domovinskom ratu“.
• Među poginulim pripadnicima brigade bilo je i pripadnika srpske nacionalnosti, koji nisu prihvatili velikosrpsku politiku i odlučili su braniti Republiku Hrvatsku.

Na komemoraciji u Brusniku obitelji poginulih redovito govore. Hrvoje Belobrk, sin zapovjednika Vinka Belobrka, rekao je:

„Svake godine govorim s ovoga mjesta, a ove godine samo bih rekao da imam 48 godina, dok je moj otac imao 43 kada je poginuo. Danas sam stariji nego što je on ikada imao priliku biti.“

Ključne lokacije

Napomena o izvorima

• Broj poginulih. Dio gradiva navodi 67 poginulih pripadnika, dio 63. Broj ranjenih (186) i invalida (150) podudaran je u svim prikazima. Ovdje su navedene obje brojke.
• Tko je izdao zapovijed za ustroj. Većina prikaza navodi zapovijed ministra obrane Gojka Šuška, a jedan noviji tekst zapovijed predsjednika Franje Tuđmana.
• Popis poginulih kod Brusnika. U jednom se prikazu ime Željka Maligeca pojavljuje dvaput, čime popis naraste na trinaest; svi ostali prikazi navode dvanaestoricu. Prezimena se javljaju u dvostrukim oblicima (Škrilac / Škrilec, Goričanac / Goričanec, Somljačan / Smoljačan, Martelo / Martello).
• Ukupan broj poginulih do siječnja 1992. navodi se kao „preko pedeset“, ali za sve virovitičke postrojbe, dok se za samu 127. brigadu u tom razdoblju navodi 39 — brojke se stoga ne odnose na isti sastav.